Da li su svi bošnjački lideri svjesni opasnosti u koju Dodikova retorika može dovesti Bošnjake

Piše: Ćamil DURAKOVIĆ

Prije deset dana, Vlada Republike Srpske je, na inicijativu Milorada Dodika, na posebnoj sjednici stavila van snage izvještaj Komisije za istraživanje događaja u i oko Srebrenice od 10.-19. jula 1995. godine, čime je ovaj srpski politikant, svjestan da mu politička karijera ne ide uzlaznom putanjom, još jednom iskoristio genocid koji se dogodio nad bošnjačkim stanovništvom u Srebrenici, kako bi, na štetu naroda kojeg zastupa, prikupio jeftine političke poene i ostao na vlasti. Itekako je svjestan da je taj Izvještaj bio jedan od najvećih iskoraka koji je ijedna zvanična institucija učinila, s ciljem suočavanja sa prošlošću.

I svaki put kada im ponestane argumenata u fer i korektnoj političkoj borbi, Dodik i politikanti slični njemu, bez imalo savjesti i odgovornosti, čeprkaju po kostima onih koji leže u Memorijalnom centru u Potočarima, javno izgovaraju ono što onima koji su protiv države Bosne i Hercegovine, i onima koji bi umjesto u državnim institucijama trebali biti u zatvoru ili psihijatrijskim ustanovama, a mnogo ih je, daje oruđe ali i oružje u ruke da porodice preživjelih žrtava genocida, dvadeset tri godine nakon rata, u strahu od novog genocida, potpuno uklone sa teritorija entiteta Republika Srpska.

Umjesto policijskog izvještaja vezanog za napad vatrenim oružjem na Ferhat – pašinu džamiju u Banja Luci, koji je okarakterisan kao varvarski čin alkoholiziranog pojedinca, trebali čitati naslove u kojima se predsjednik bosanskohercegovačkog entiteta, onaj kojem su građani ukazali najviše povjerenja i koji kao takav kreira javno mnijenje, poziva na odgovornost budući da je javno izgovorio kako je džamija mjesto sa koga se “arlauče”, te mu isto smeta. Zašto je alkoholizirani građanin, koji nije zadojen Dodikovom nacionalističkom retorikom, pucao baš u džamiju, osim ako time nije želio da iskaže poštovanje Dodikovoj rušiteljskoj retorici, sličnoj onoj koju su mentalno isti rušitelji iskazali 1993. godine, kada su Ferhadiju potpuno razorili?

I ne. Nije problem u Dodiku, jer on u borbi za predsjedničku fotelju ne mari za posljedice svojih riječi, nego je problem u stotinama hiljada Dodikovih sljedbenika koji bi oružjem pokušali smanjiti “arlaukanje” sa džamija, i zajedno sa Dodikom gaziti po kostima mrtvih u srebreničkom genocidu, ali i kostima svih onih koje je ubijala Vojska Republike Srpske, koja nije nikakva paravojna formacija koja je pala s Marsa, nego skup jedinica sačinjenih od pojedinaca koji su ubijali, zlostavljali, mučili, silovali i odvodili u logore sve one koji ne pripadaju njihovoj etničkoj skupini.

Problem je u odsustvu konkretnih reakcija bošnjačkih političkih predstavnika, kojima je najveći politički domet zaštite naroda, koji ih je izabrao, osuda i poneko pismo Visokom predstavniku u Bosni i Hercegovini koji će sigurno osuditi i izraziti žaljenje, bez poduzimanja konkretnih akcija u cilju zaštite naroda kojeg Dodik sa svojim režimom sistematski diskriminiše i uništava. Problem je u nedostatku hrabrosti i političke zrelosti, kao i potpunom odsustvu svijesti bošnjačkih lidera u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska, koji, živeći na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, nisu svjesni ili ne žele biti svjesni opasnosti u koju Dodikova retorika i fašistički režim mogu dovesti bošnjački narod.

Problem je što kod pozivanja na dijalog, suživot, mir, civiliziranost i pravnu državu najdeblji kraj izvlači obično bošnjački narod u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska, a zahvaljujući nedostatku pravde i zakona Dodik čini isto ono što su činili oni koji su početkom devedesetih godina prošlog stoljeća sto hiljada građana Bosne i Hercegovine otjerali u smrt.

IZVOR: index.ba

Nastavkom korištenja stranice, pristajete na cookie. više informacija

Stranica koristi kolačiće (cookies) kako bi poboljšao funkcionalnost stranice

Zatvori